Zašto prosječan ulagač uvijek kasni s odlukama

Svake godine istraživači bihevioralne ekonomije dokumentiraju isti fenomen: prosječan ulagač ostvaruje znatno lošije prinose od samog tržišnog indeksa kojeg prati. Razlika nije u troškovima. Nije u lošem odabiru dionica. Razlika je u trenutku — ulagači ulaze kasno, kada je euforija već napuhala cijene, i izlaze prerano, kada strah postane nepodnošljiv. Studija DALBAR koja se provodi godišnje u SAD-u pokazuje da je prosječan ulagač u dioničke fondove u posljednjih dvadeset godina zaostao za S&P 500 indeksom za gotovo četiri postotna boda godišnje. Četiri boda razlike na dvadeset godina znači da je ulagač s početnih 100.000 kuna završio s otprilike polovicom iznosa koji bi imao da je jednostavno kupio indeksni fond i nije dirao portfelj. Razlog nije nesreća. Razlog je obrazac ponašanja koji možemo imenovati: kognitivni pristranici. Najčešći su: pristranost recentnosti (pretpostavljamo da će nedavni trend trajati), pristranost potvrde (tražimo informacije koje podupiru ono što već mislimo) i averzija prema gubitku (gubici nas bole više nego što nas dobitci raduju, pa prodajemo u panici). Prekinuti taj obrazac nije lako, ali nije ni nemoguće. Konkretni koraci uključuju: unaprijed definiranu strategiju alokacije imovine kojoj se pridržavate bez obzira na vijesti, automatske redovite uplate koje eliminiraju potrebu za tajmingom tržišta te vođenje bilješki o razlozima svake investicijske odluke — jer pisanje vas prisiljava na racionalnost. Nije cilj biti savršen ulagač. Cilj je biti malo bolji od vlastite emocionalne reakcije.